Predstava koju želimo gledati
Predstava koju želimo gledati novi je istraživački autorski projekt Kuće Nahero nastao u koprodukciji s Empiria teatrom i suradnji s Aplauz teatrom i Crnim mačkom koji se kao svojim početnim impulsom koristi ambivalentnim odnosom pojedinca/umjetnika prema kazalištu, izjednačavajući isti odnos s ljubavnim odnosom zaljubljenog subjekta prema (nedostižnom) objektu. Različite faze repetitivnog zaljubljivanja i odljubljivanja, idealizacije i otpora, povlačenja i susreta, kakve se detektiraju i u fazama umjetničkog procesa, pronalaze svoje uporište u Fragmentima ljubavnog diskursa Rolanda Barthesa, na čiji se tekst autori/ce ove predstave Rajna Racz, Dina Vukelić, Melody Martišković i Fabijan Komljenović referiraju i putem neposrednog citata, i samom izvedbom Barthesovih figura. Unatoč sugestivnosti naslova koji implicira populističko ispipavanje (ili imitaciju) forme i sadržaja naizgled idealne predstave, ova predstava propituje gledateljska očekivanja od kazališta u konzumerističkom društvu i od umjetnosti kao proizvoda koji nas, uvjetno rečeno, može nahraniti.
Predstava koju želimo gledati, paradoksalno, nastaje iz niza slučajnih podudarnosti tijekom istraživačkog procesa autorskog tima čije su funkcije na projektu izjednačene prema principu njihove dehijerarhizacije. Slučajne podudarnosti stoga nameću i usmjeravaju postulate materijala, strukture, dramaturgije, režije i izvedbe. Istraživački proces usmjeren je na zatečene okolnosti u kojima se nastoji pronaći nova primjena ili pak maksimalna (izvedbena) korist. Netipični izvedbeni klupski prostor Crnog mačka, u kojemu se autorski tim našao pukom slučajnošću, uvjetovao je izvedbu, baš kao i tekstualni materijal Barthesa, također odabran pukom podudarnošću s dosadašnjim umjetničkim iskustvima članica autorskog tima. Prema principu igre s objektima, kostimima i rekvizitom, koji su slučajno nađeni ili slučajno bili na raspolaganju nastala je Predstava koju želimo gledati, odnosno predstava koju ćemo (slučajno) gledati.
Ova predstava problematizira nestabilne i izazovne uvjete rada i stanje na nezavisnoj sceni, promatrajući je ponajprije kao neizvjesnu scenu, prostor slučajnosti, kontradikcija i mogućnosti koje se mogu ili ne moraju realizirati. U skladu s time, izvođač i izvođačica nalaze se u neizvjesnom prostoru čekanja karakterističnom kako za zaljubljeni subjekt u odnosu na objekt, tako i za tjeskobnu mladu generaciju koja neprestano čeka (rezultate natječaja, poslove, prilike, odgovore, feedback, tramvaj, taxi) paralelno se boreći sa stvaralačkim zadacima i vlastitom (hiper)produktivnošću. Poput beketijanskih antijunaka, ali i tragikomičkih figura inspiriranih klaunovskom estetikom, oni su zatvoreni u vrtlogu samosvrhovitog čekanja i (ne)svakidašnjih radnji koje se protežu kroz isto čekanje u zajedničkoj simbiozi cimerstva. Čekanje se pritom ispunjava različitim heterogenim sadržajima – (auto)fikivnim i fakcijskim, dokumentarističkim i (pseudo)istraživačkim, autoreferencijalnim i citatnim. U čekanju da se dogodi “Predstava koju želimo gledati” troše se značenja jezika i njegova opća mjesta dovode se do apsurda, kao u istrošenom citatu: And suddenly I felt nothing.
Režija: Rajna Racz + Fabijan Komljenović, Melody Martišković, Dina Vukelić
Tekst: Rajna Racz + Dina Vukelić, Fabijan Komljenović, Melody Martišković
Dramaturgija: Dina Vukelić + Rajna Racz, Fabijan Komljenović, Melody Martišković
Izvode: Melody Martišković, Fabijan Komljenović
Kompozitor: Marin Živković
Šminkerica: Dora Bilović
Produkcija: Iva Srnec Hamer
Oblikovanje svjetla: Ivan Sabljak i Iva Srnec Hamer
Odnosi s javnošću: Iva Cikojević
Zahvala za kostime: Judita Franković Brdar
Fotografije i dizajn plakata: Filip Milković
Projekt su financijski podržali Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske i Grad Zagreb.
